Grupa Contra – antiteza ne-slikarstvu
Grupa Contra formirala se na tragu postmodernističkih strujanja osamdesetih i devedesetih godina, kada je antiavangardni povratak na staro (zapravo „novo staro“ ili „staro na nov način“) omogućio demokratičniji suživot s tolerantnijom, polivalentno premreženom likovnom scenom. Među tzv. pobornicima tradicije grupa Contra svrstala se deklarativno pod stijeg „klasičnih slikarskih i kiparskih postupaka“, okupivši krajem devedesetih generacijski bliske slikare, u temeljnim umjetničkim stavovima istomišljenike srodnih nastojanja, njih petoricu stasalih na Akademiji likovnih umjetnosti pod mentorstvom profesora Vasilija Jordana. Profesor Jordan, njihov zajednički učitelj, usadio im je visoke kriterije slikarskog metiera, ali i osjećaj odgovornosti spram misije koju su odabrali opredijelivši se za slikarstvo kao „metapovijesnu činjenicu neovisnu o tzv. velikim revolucijama“ i „nezamjenjivu praksu osobnog odnosa prema ostatku svijeta“ (D. Radić).
Inicijalnu osnivačku jezgru grupe sačinjavali su slikari Vladimir Blažanović, Tihomir Lončar, Goran Petrač, Velimir Rački i Davorin Radić te, uz njih, Žorž Draušnik, intermedijski formiran umjetnik, muzičar kontrabasist, scenograf i dizajner. Družeći se sa slikarima iz klase profesora Jordana, Draušnik je dao inicijalni impuls, ključan za formiranje grupe, ostavši od prvih početka njezin neumorni „spiritus movens“. Nastupna izložba grupe Contra, održana u Muzeju za umjetnost i obrt 1998. godine, kojoj se kao gost priključio i njihov mentor profesor Jordan, formalno je označila početak djelovanja stalnih članova Contre i njihova zajedničkog javnog istupanja. Tijekom petnaestogodišnjeg programatski posve neobvezujućeg djelovanja, s jedinim zajedničkim ciljem – ostajanja na klasičnim likovnim postulatima reafirmiranja tradicionalnih likovnih tehnika i načina likovnog izražavanja – naišla je na afirmativni likovno-kritički odjek i privukla nove istomisleće stalne članove. Tako im se 2000. godine pridružuje slikar Vladimir Meglić, 2001. kipar Petar Ujević, a 2009. slikar Željko Mucko.
Contra zasnovana je od samog početka na principu apsolutne slobode u odabiru stilskog ili tematskog usmjerenja. Ne postoje programatski usmjeravajući imperativi ni po umjetničkom pitanju osim temeljnih, već spomenutih postulata. Dakle, u toj našoj najdugovječnijoj likovnoj grupi umjetnika okupili su se slikari i kipari te jedan glazbenik i scenograf, raznolikih senzibiliteta, stilskih usmjerenja i tematskih preokupacija. Ima među njima izraženih inklinacija figuraciji, ali i veoma čestih graničnih preplitanja s apstrakcijom, a također su uvelike prisutne nadrealističke konotacije i metafizička stanja, kao i ekspresivna intonacija kolorističkog ili morfogenetskog izričaja neporecivo snažnih osobnih poetika. Temeljna strategija članova grupe usmjerena je prema obrani digniteta same umjetnosti, a njihovo okupljanje oko zajedničke umjetničke platforme na reafirmiranju slikarstva kao antiteze ne-slikarstvu, negacije tradicionalnih likovnih medija, tehnika i postupaka, zapravo je svojevrsna pobuna. Možemo je nazvati pobunom „instinkta i razuma“, budući da je potaknuta krajnje odgovornim stavom spram umjetničkom činu i djelu.
Ivanka Reberski
(Iz predgovora katalogu izložbe Grupa “CONTRA” – antiteza ne-slikarstvu,
Šajerova zgrada, Čakovec, 2013.)
Grupa autora Contra u svom je desetljeću trajanja slijedila i promicala individualne kvalitete, vrijednosti iskrenog i metijerski uzoritoga stvaralaštva. Nije to bilo samo na zajedničkim, izložbenim manifestacijama, nego i kroz česte kontakte i sudjelovanja u kolektivnim, tematskim ili generacijskim projektima. Sve su biografije grupe autora Contra obogaćene u vremenu postojanja nizom samostalnih izložbi, ali i serijom monografskih publikacija. Cjelokupna likovna scena u recentnoj Hrvatskoj zna tko je i što grupa autora Contra, a nikada nikakvog statuta, kodeksa ili manifesta nisu objavili. Jednostavno, likovne vrijednosti traju i promiču se dalje i danas pod uredničkom i entuzijastičkom palicom Žorža Draušnika. Istina, desetljeće je minimalna vremenska distanca za nekakvu umjetničku prosudbu, ali likovni sladokusci, mediji i galeristika sve više pokazuju da je kreativna, tiha ustrajnost grupe autora Contra na pravome putu istinskih vrijednosti. Budućnost je počela...
Đuro Vanđura
(Iz predgovora katalogu povodom desetgodišnjice postojanja grupe Contra, Slavonski Brod, 2008.)
Sve je počelo spomenute 1998. godine izložbom grafičko-glazbene mape Hommage kontrabasu i promocijom multimedijalnog projekta Contra. Na poticaj glazbenika Žorža Draušnika okupili su se slikari, kompozitori i reproduktivni glazbenici koje je, uz mnoge dodirne točke, tada povezala i nesvakidašnja težnja za gesamtkunstwerkom slike i zvuka, odnosno transponiranjem zvučnog u vizualno tkivo. Slikari Vladimir Blažanović, Tihomir Lončar, Goran Petrač, Velimir Rački i Davorin Radić namjerili su aktualizirati pristup klasičnom slikarstvu djelima koja u najvećoj mjeri vrednuju potencijal grupe i, kako je istaknuto u katalogu izložbe, u ovo moderno doba kontra su gašenja širokog spektra slikarskih žanrova. S devet glazbenih minijatura komponiranih za Zagrebački duo kontrabasista skladatelji Alan Bjelinski, Dubravko Detoni, Stanko Horvat, Zoran Juranić, Igor Kuljerić, Miroslav Miletić, Marko Ruždjak, Berislav Šipuš i Mladen Tarbuk dali su svoj prinos suvremenoj hrvatskoj i svjetskoj glazbi. Nosač zvuka priložen grafičkoj mapi prva je uopće snimka originalne glazbe komponirane za dva kontrabasa solo, a snimili su je i na izložbama izvodili osnivači Zagrebačkog dua kontrabasista Mimi Marjanović Gonski i Žorž Draušnik. Primarni cilj bio je promidžba suvremenog slikarskog i glazbenog stvaralaštva u Hrvatskoj i on je uspješno ostvaren, jer je projekt Contra poslije Zagreba krenuo na dugu turneju po hrvatskim gradovima, koja je završila 1999. godine zaključnom izložbom i koncertom u zagrebačkom hramu glazbe – Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Likovna grupa Contra tim je pothvatom čvrsto stupila na domaću likovnu scenu i od tada postojano svjedoči smisao i vrijednosti suvremenog umjetničkog stvaralaštva utemeljenog na tradicionalnim tekovinama.
Biserka Rauter Plančić
(Iz predgovora knjizi 15 godina grupe Contra, Zagreb, 2012.)
Inicijalnu osnivačku jezgru grupe sačinjavali su slikari: Vladimir Blažanović, Tihomir Lončar, Goran Petrač, Velimir Rački i Davorin Radić, te Žorž Draušnik, intermedijski formiran umjetnik, muzičar kontrabasist, scenograf i dizajner. Družeći se sa slikarima iz klase prof. Jordana, Draušnik je dao inicijalni impuls, ključni za formiranje grupe, ostavši od prvih početka njezin neumorni „spiritus movens“. Usput rečeno, njegova golema energija uložena u organizatorski angažman na planu prezentacije i uopće, djelovanja grupe, stoji iza Contrina legaliteta za uključivanje obilježavajuće izložbe u program manifestacija ovogodišnjeg Muzičkog biennala. Nastupna izložba grupe pod imenom Contra, održana u Muzeju za umjetnost i obrt 1998. godine, kojoj se kao gost priključio i njihov mentor prof. Jordan, formalno je označio početak djelovanja stalnih članova Contre, njihova zajedničkog javnog istupanja. Tijekom petnaestgodišnjeg programatski posve neobvezujućeg djelovanja, s jedinim zajedničkim ciljem – ostajanja na klasičnim likovnim postulatima reafirmiranja tradicionalnih likovnih tehnika i načina likovnog izražavanja – naišla je na afirmativni likovno-kritički odjek i privukla nove istomisleće stalne članove.
Ivanka Reberski
(Iz predgovora katalogu skupne izložbe Grupa Contra – antiteza ne-slikarstvu, Šajerova zgrada, Čakovec, 2013.
Glazbenik Žorž Draušnik s ostalima ne dijeli samo zajedničke poglede na umjetničko stvaralaštvo, čime otvaraju pitanje o međuovisnosti tradicije i individualne ekspresije, nego se je i sam afirmirao u ulozi kazališnoga scenografa. Pročišćene scene s kojih je uklonjeno sve što nema strukturnu nužnost i simbolički potencijal na tragu su rukopisa scenografskih postavki iz razdoblja između dva svjetska rata.
Nikola Albaneže
(Iz predgovora katalogu skupne izložbe Izložba za bok zadjenuta, Velika galerija Grada Zaboka, Zabok, 2014.)
ŽORŽ DRAUŠNIK najposebniji je, a po mnogo čemu upravo vezivni i ključni član grupe Contra, svakako najskloniji organiziranju i prijateljskoj suradnji sa svim ostalim sudionicima. Unio je u zajednicu ne samo glazbenu komponentu izvođenja klasičnih i modernih kompozicija na izložbama, nego i svijest o većoj autonomiji umjetnosti u odnosu na zbilju i društvene okolnosti. Učinili bismo mu nepravdu kad bismo ga sveli isključivo na ulogu grupnog mobilizatora, jer on izložbama pridonosi i konkretnim ostvarenjima također vizualnoga karaktera. Njegova scenografska rješenja estetski su vrlo domišljena, a prostorno funkcionalna.
Tonko Maroević
(Iz predgovora katalogu skupne izložbe Grupiranje, kontriranje, variranje – Grupa Contra između suvremenosti i svevremenosti povodom dvadeset godina grupe Contra, Moderna galerija, Zagreb, 2019.)
