ŽORŽ DRAUŠNIK (Zagreb, 1965.)
Glazbenik i scenograf, u rodnomu gradu pohađa redovne i muzičke škole, a usporedo uči za graditelja orgulja u zagrebačkoj orguljskoj radionici „Heferer“ te graditelja i restauratora gudačkih instrumenata u radionici Slavka Domitrovića u Glazbenom Centru RJ Vatroslava Lisinskog. Na daljnje usavršavanje odlazi u mjesto Ludmansdorf kraj Klagenfurta, gdje dvije godine naukuje u radionici „Orgelbau Ottitch“, izrađujući i popravljajući orgulje širom Austrije (1984./1986.). Po povratku u Zagreb nastavlja prekinuto školovanje i s uspjehom završava srednju muzičku školu, smjer kontrabasist, te apsolvira na odjelu za gradnju i restauraciju gudačkih instrumenata, a potom upisuje Muzičku akademiju i studira kontrabas kod Josipa Novosela. Usporedo nastupa s mnogim komornim ansamblima te 1992. postaje član orkestra HNK u Zagrebu. Na Muzičkoj akademiji studij završava 1993. s Rektorovom nagradom za sudjelovanje u projektu posvećenom W. A. Mozartu. Godine 1994. postaje vođa dionice kontrabasa opernog orkestra HNK u Zagrebu.
Iznimno agilan i ambiciozan na širokom polju svojih preokupacija (glazba, koncertiranje, restauracija), dotada hobističko zanimanje za likovne umjetnosti usmjerava na serioznije upoznavanje suvremene slikarske produkcije, što je rezultiralo njegovim angažmanom na uređivanju i oblikovanju prve monografije slikara Tihomira Lončara (1995.). Usporedo s prijateljem Mimijem Marjanovićem Gonskim osniva Zagrebački duo kontrabasista, s kojim stremi „višem“ cilju od samog izvođenja malobrojne klasične glazbe za kontrabas solo. Na programu dua želio je, osim obrada klasičnih skladbi, imati i glazbu hrvatskih suvremenih skladatelja te istovremeno glazbenu produkciju dua obogatiti i likovnom umjetnošću. Već 1996. s kritičarom Vladimirom Bužančićem te slikarima Želimirom Borićem i Tihomirom Lončarom koncipira i uređuje glazbeno-grafičku mapu „San tišine“, koja uz bakropise slikara sadržava i kasetu s obradama skladbi za duo od razdoblja renesanse pa sve do moderne. U šest godina postojanja Zagrebački duo kontrabasista održao je sedamdesetak javnih nastupa izvodeći između ostalog i glazbu devetorice suvremenih hrvatskih skladatelja koji su posvetili svoja djela ovom doista posebnom komornom ansamblu.
Od sredine 90-ih godina prijateljuje sa slikarima, poglavito bivšim studentima iz klase Vasilija Jordana, koje je ovaj cijenjeni profesor slikarstva i pasionirani violinist inficirao klasičnom glazbom. Riječ je o slikarima Blažanoviću, Lončaru, Petraču, Račkom i Radiću, kojima će Draušnik, od formiranja grupe Contra do danas, svima koncipirati i urediti monografije ili na drugi način sudjelovati u njihovoj izradi. Osokoljen stečenim iskustvom na likovnom polju, Draušnik je prijateljima slikarima izložio ideju o zajedničkom djelovanju na objedinjavanju glazbe i slikarstva projektima koji bi maksimalno valorizirali umjetnički potencijal obje umjetničke grane i pritom revitalizirali značaj štafelajne slike u suvremenoj produkciji hrvatske likovne umjetnosti. Ideja je objeručke prihvaćena pa je Draušnik 1998. koncipirao glazbeno-grafičku mapu „Hommage kontrabasu“. Na suradnju je pozvao kompozitore Miroslava Miletića, Dubravka Detonija, Stanka Horvata, Igora Kuljerića, Marka Ruždjaka, Zorana Juranića, Mladena Tarbuka, Berislava Šipuša i Alana Bjelinskog, koji su za mapu komponirali skladbe posebno pisane za Zagrebački duo kontrabasista. Slikari su, pak, nadahnuti tom glazbom, za mapu naslikali šest uljanih slika zvonke palete i znakovita sižea, upravo s ciljem aktualiziranja klasične slikarske tehnike na platnenoj podlozi te ukazivanja na njen značaj za integritet slikarstva uopće. Pritom im je poseban gost – s grafičkim listom u mapi i na samoj izložbi – bio upravo profesor Vasilije Jordan. Kada je mapa otisnuta, a glazba snimljena, projekt je izložbom i koncertom u izvedbi dua Draušnik–Marjanović predstavljen u Muzeju Mimara 21. listopada 1998. Izložbom skica, originala i otisaka u svilotisku te koncertnom praizvedbom kompozicija, snimljenih na nosaču zvuka priloženom mapi – uz stimulativne predgovore Josipa Depola u samoj mapi i katalogu izložbe, te Borislava Vujčića, Milka Šparembleka i Josipa Novosela, i pjesmu Dubravka Detonija na nosaču zvuka1 – inaugurirana je i neformalna „Grupa autora Contra“. Interdisciplinarnost projekta, za koju zasluge idu agilnom Draušniku i njegovu iznimnom trudu na likovnom polju, posebnost je kojom je grupa Contra stupila na hrvatsku umjetničku scenu. Otad se glazbenik Draušnik, uz vođenje dionice kontrabasa u orkestru HNK, marno bavi organizacijom Contrinih izložbi, uređivanjem kataloga i monografija slikara u okviru biblioteke Contra2 te koncipiranjem bibliofilskih izdanja, poetsko-grafičkih mapa i knjiga niza autora3. S „contrašima“ prvi put izlaže 2013. na izložbi „15 godina Grupe Contra – desetljeće i pol Contrina trajanja i stvaralačkog otpora pauperizaciji umjetnosti“ u Domu hrvatskih likovnih umjetnika.
Od 2001. i suradnje s arhitektom Nenadom Fabijanićem na izradi dekora za balet „Johannes Faust Passion“ Milka Šparembleka, u Draušniku se budi zanimanje za scenografiju. Nakon tog iskustva surađuje s mnogim uglednim imenima iz te struke: Dinkom Jeričević, Gerdom Friedrichom, Hansom Georgom Schäferom, Thomasom Schulteom-Michelsom i Günterom Schneiderom-Siemssenom. Vazda sklon učenju i otkrivanju kako vlastitih, tako i tuđih kreativnih potencijala, on istražuje, surađuje, volontira i 2003. kao izvršni scenograf realizira ideju Vasilija Jordana za Verdijevu operu „Simon Boccanegra“ u zagrebačkom HNK u režiji Petra Selema. No, oštricu svojih višestrukih umjetničkih interesa definitivno je usmjerio prema inscenacijama nakon što je bio asistent za scenografiju njemačkom režiseru Thomasu Shulte-Michelsu i za Šostakovičevu operu „Lady Macbeth Mcenskog okruga“ 2004. izradio jedinstvenu mobilnu stepenastu rotirajuću konstrukciju za orkestar i zbor na pozornici HNK. Inicijacija je bila više nego uspješna i Draušnik iste godine samostalno oblikuje scenografiju za Šulekovu operu „Koriolan“, opet u zagrebačkom HNK, te za balet „Ko to tamo peva“ Vojislava Kostića u beogradskom Narodnom pozorištu. Sljedeće pak godine u domicilnom teatru oblikuje scenografiju za Puccinijevu operu „La Boheme“ i Løvenskjoldov balet „La Sylphide“, a u riječkom kazalištu Ivana pl. Zajca scenografiju za praizvedbu baleta Staše Zurovca „Marquezomanija“4. Sa Zurovcem, koreografom s kojim je uspostavio odličnu suradnju, 2006. odlazi u Novi Sad, gdje radi scenografiju za praizvedbu njegova baleta „Božanstvena komedija“. Ponovo surađuju 2007. na Prokofjevljevoj baletnoj predstavi „Romeo i Julija“, zatim 2008. u zagrebačkom HNK na Zurovčevoj plesnoj predstavi „Danse macabre“, te u riječkom teatru na praizvedbi njegova baleta „Pjesma nad pjesmama“. Iste godine Draušnik prvi put gostuje u Albaniji te u nacionalnom kazalištu opere i baleta (Teatri Kombetar, Operas dhe Baletit) radi inscenaciju Delibesova baleta „Coppelia“. S kazalištem u Tirani Draušnik će u nekoliko sljedećih godina ostvariti vrlo plodnu suradnju osmislivši za tu kazališnu kuću scenografije za baletne predstave „Orašar“ Čajkovskoga 2009. i „La Sylphide“ Løvenskjolda 2015. Tijekom posljednjeg desetljeća kreira cijeli niz scenografija, od kojih valja istaknuti Büchnerova i Zurovčeva „Wozzecka“ u mariborskom SNG-u 2009., Šipušev „Proces“ u koprodukciji MBZ-a i HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci 2009., Mozartovu „Čarobnu frulu“ u osječkom HNK 2010., Ravelova „Daphnisa i Chloe“ u HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci 2010., Juranićev „Posljednji ljetni cvijet“ u koprodukciji SNP-a u Novom Sadu i MBZ-a 2013., Sofoklova „Filokteta“ u HNK u Varaždinu 2018. te Smareglinu „Cacciu lontanu“ u INK u Puli5. Godine 2018. s najboljim ocjenama brani magistarski rad na Fakultetu za inženjerski menadžment Univerziteta Union – „Nikola Tesla“ u Beogradu na temu „Sastavnice pri realizaciji kazališne produkcije – opera/balet“ te zatim upisuje doktorski studij na istom fakultetu. Naredne godine uspješno brani prijedlog teme doktorske disertacije pod nazivom „Kulturološki, muzikološki i produkcioni odnosi žanrovske umetnosti kroz povijesnu perspektivu popularnosti bala i muzike za bal“ na Institutu za umetničku igru, Univerziteta Union – „Nikola Tesla“ u Beogradu. Od akademske godine 2019./2020. gost je profesor na istom univerzitetu.
Smisao i polje Draušnikova kreativnog djelovanja jest stvarati suvremenu inačicu Gesamtkunstwerka posredstvom glazbene, likovne i kazališne umjetnosti. Crpeći poticaje iz likovne sfere, u petnaest godina scenografskog rada ostvario je niz sjajnih lumino-plastičkih inscenacija izrazito suvremenog moderniteta i likovno pročišćenih scenografskih zamisli5 za klasični i suvremeni operni, baletni i dramski repertoar hrvatskih i inozemnih kazališta (u Srbiji, Albaniji, Sloveniji, Mađarskoj i Portugalu). Ne čudi nas stoga da ga njegove inscenacije djelotvornije povezuju s likovnošću „kontraša“ od, primjerice, njegova zamašna 20-godišnjeg angažmana na izložbenom i nakladničkom planu djelovanja grupe Contra.
Biserka Rauter Plančić
____________
1 Uz spomenuti kompaktni disk „Contra“, Zagreb, 1998. Zagrebački duo kontrabasista izdao je još tri nosača zvuka, „San tišine“, kaseta i kompaktni disk, Zagreb, 1996., „Offenbach Op. 50“, Zagreb, 2000. i „Zagrebački duo kontrabasista“, Zagreb, 2001.
2 Žorž Draušnik je 2000. osnovao biblioteku Contra, u kojoj su pod njegovom uredničkom i grafičkom paskom publicirane monografije T. Lončara (dvije, 2000. i 2006.), D. Radića (pet od 2002. do 2016.), V. Blažanovića i V. Meglića 2006., V. Račkog 2007., P. Ujevića 2013. i Ž. Mucka 2015.
3 Primjerice, bibliofilska knjiga „Libitina“ s poezijom Sibile Petlevski, linorezima Tihomira Lončara i predgovorom Tonka Maroevića (2002.); fotomonografija „Dominik Kunkera – crtopisi“ Damira Fabijanića i Josipa Škunce (2006.); knjiga „Eros i Pornos“ Đure Vanđure (2008.); glazbeno-pjesnička-grafička mapa „Les Nuits“ Berislava Šipuša s grafikama u svilotisku slikara Contre i poezijom na izvornim jezicima C. Pavesea, J. Kaštelana, M. Ferminea, J. Pupačića, V. Pope, Ch. Baudelaira i A. B. Šimića; te monografija „Umjetničko blago Strossmayerove katedrale u Đakovu“ Dragana Damjanovića (2017.).
4 Za scenografiju predstave „Marquezomanija“ Draušnik je nominiran za Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji najbolje kazališne scenografije.
5 […] kazališne inscenacije baletnih i dramskih predstava povezuju ga mnogo jače uz Contrinu likovnost. Izuzetna inventivnost njegovih inscenacija, izrazito suvremenog moderniteta, očituje se u realizaciji s efektima luminističkih i likovno pročišćenih scenografskih zamisli visokih dometa i nadrealne vizionarnosti scenskog prostora. Ivanka Reberski (Iz predgovora katalogu „Grupa “CONTRA” – antiteza ne-slikarstvu“ povodom petnaeste godišnjice postojanja grupe Contra, 3. umjetnička kolonija Štrigova, Šajerova zgrada, Čakovec, 28. 6. 2013.)